Park prirode Žumberak – Samoborsko gorje | BIORAZNOLIKOST
50597
page-template-default,page,page-id-50597,page-child,parent-pageid-50585,cookies-not-set,ajax_fade,page_not_loaded,boxed,select-theme-ver-2.6.1,smooth_scroll,

FLORA

Flora Parka je vrlo bogata vrstama. Do sada je ovdje zabilježeno 1033 svojti (985 vrsta i 48 podvrsta), što predstavlja oko 1/5 svih biljnih vrsta Hrvatske. Velika bioraznolikost je rezultat složenih utjecaja reljefa, geološke podloge, klime, vodotočja i drugih čimbenika. Zbog specifičnog geografskog položaja na prijelazu dinarskog, alpskog i panonskog područja ovdje se isprepliću različiti klimatološki, pedološki i drugi utjecaji. Osim travnjaka koji su iznimno bogati vrstama, što se posebice odnosi na najrašireniju travnjačku zajednicu brdskih predjela Bromo – Plantaginetum mediae Horv. 1931 na kojoj se na 1m² površine može zabilježiti čak do 40 biljnih vrsta, vrijedi obratiti pažnju na bogatstvo šumske i prijelazne flore, flore vlažnih i zamočvarenih staništa, šikara, sječina, vriština i bujadnica, stijena i sipina te korovne i ruderalne flore.

Na području Parka ukupno je zabilježeno 90 vrsta iz Crvene knjige vaskularne flore Hrvatske – male enciklopedije ugroženih i strogo zaštićenih biljaka u Hrvatskoj. Među njima se nalaze 4 na globalnoj razini kritično ugrožene (crnkasta sasa Pulsatilla pratensis ssp. nigricans, uskolisna suhoperka Eriophorum angustifolium, čaškasta baluška Tofieldia calyculata i samoborska gromotulja Alyssum montanum ssp. pluscanescens), 11 globalno ugroženih i 28 globalno osjetljivih vrsta.

 

Ljiljan zlatan (Lilium martagon); autor: Antun Cerovečki; izvor: HTZ

ŠUME

Šume prekrivaju preko 60% površine Parka. Šumski ekosustavi su veoma bogati vrstama, posebice stoga što su često prošarani staništima kao što su potoci, bare, šumski rubovi, čistine, stara i trula stabla i dr. Šume u RH su do neke mjere zadržale svoj prirodni sastav i rasprostranjenost, no danas se nažalost njima u najvećoj mjeri gospodari tako da se gotovo potpuno uklanja trulo drvo, koje međutim osigurava dom za čak 25% šumskih životinja. Takvim načinom gospodarenja postepeno nestaju izvorne šumske sastojine, koje je karakterizirala stabilnost, otpornost te obilje usluga ekosustava.

Listopadna šuma složenog je sastava i ima raznolika mikrostaništa pa u njoj živi bogatiji životinjski i biljni svijet nego u vazdazelenim šumama. Crnogorica na području Parka nije prirodno rasprostranjena, već je tu dospjela sadnjom. Šume Žumberačkog i Samoborskog gorja bogate su ugroženim i zaštićenim biljem te mnogobrojnim životinjskim vrstama koje su neposredno ovisne o stabilnosti i kontinuitetu svojih staništa.        

U Parku dominiraju četiri šumske zajednice:

  1. U najvišim predjelima prostiru se bukove šume (Luzulo-Fagetum), stanište brojnim zaštićenim, ugroženim, endemskim i reliktnim vrstama. Kao posebno vrijedne sastojine, treba spomenuti staru bukovu šumu na Japetiću koja uživa kategoriju posebnog rezervata šumske vegetacije te sekundarnu prašumu Kutu koja se također razmatra za viši stupanj zaštite.
  2. U nižim brdskim područjima rastu ilirske šume hrasta kitnjaka i običnog graba (Epimedio – Carpinetum betuli / Borh.). Prostor im se smanjuje zbog antropogenog utjecaja. Po broju biljnih vrsta predstavljaju najbogatiju šumsku zajednicu.
  3. Šume hrasta kitnjaka i pitomog kestena (Quercuo- Castaneetum sativae / Horvat) dolaze na kiselom tlu i karakterizira ih slabije razvijeni prizemni sloj. Nažalost uvelike su degradirane zbog bolesti kestena.
  4. Na strmijim toplim južno eksponiranim obroncima nalazimo šume hrasta medunca i crnog graba (Ostryo-Quercetum pubescentis / Horvat) s bogatim slojem niskog raslinja i grmlja. Tu se pojavljuju šumske vrste ograničene rasprostranjenosti, kao što su primjerice ugrožene i strogo zaštićene globalno osjetljive vrste hrvatska perunika (Iris croatica) i blagajev likovac (Daphne blagayana). Kontinentalna šuma hrasta medunca i crnog graba ispod Okić-grada zaštićena je u kategoriji park šume.

Rubni dijelovi šuma i šumarci, tj. prijelazna područja između šuma i otvorenih staništa značajni su za vrste koje su osjetljive na ispašu i gaženje, a prilagođene su uvjetima sjene. Tu nalazimo neke od globalno osjetljivih vrsta orhideja i ljiljana.

 

Autor: Antun Cerovečki; izvor: HTZ

NEŠUMSKE ZAJEDNICE

Nešumska vegetacija vrlo je bogata, a u Parku je raščlanjena na 23 biljne zajednice. Nastanku takve raznolikosti uvelike su doprinijeli stanovnici ovoga kraja, koji su krčenjem šuma te obavljanjem tradicionalnih poljoprivrednih djelatnosti stvorili i potom održali poluprirodna staništa poput travnjačkih pašnjaka i voćnjaka, obradivih površina i pripadajućih ruderalnih zajednica.

TRAVNJACI

Travnjačke površine u Parku ističu se bogatstvom biološke raznolikosti i uvelike doprinose bogatstvu i ljepoti krajobraza. Većina ih je nastala krčenjem šuma pri otvaranju površina za obradu zemlje i ispašu stoke. No zbog izrazitog trenda iseljavanja lokalnog stanovništva tijekom posljednjih pola stoljeća, veliki dio livada i pašnjaka je uvelike zahvaćen procesom zaraštavanja te njihovo očuvanje danas predstavlja jedan od prioriteta upravljanja Parkom prirode.

Na području Parka prepoznajemo četiri osnovne travnjačke zajednice:

  1. TRAVNJACI USPRAVNOG OVSIKA I SREDNJEG TRPUCA (Bromo – Plantaginetum mediae 1931) su najrasprostranjenija i vrstama najbogatija travnjačka biljna zajednica. Dolaze na razmjerno plitkim, smeđim karbonatnim tlima i na njima se može na površini od 1m2 zabilježiti čak do 40 vrsta biljaka. Među njima su i mnoge vrste iz Crvene knjige vaskularne flore Hrvatske, primjerice hrvatski karanfil (Dianthus giganteus ssp. croaticus), kranjski ljiljan (Lilium carniolicum), panonska djetelina (Trifolium pannonicum) te kritično ugrožena crnkasta sasa (Pulsatilla pratensis ssp. nigricans), sve redom strogo zaštićene vrste. Tu rastu i brojne od ukupno 38 vrsta orhideja zabilježenih na području Parka.
  2. LIVADE VISOKE PAHOVKE (Arrhenatheretum elatioris / Braun-Blanquet Scherrer 1925) se prostiru u nizinskim dijelovima Parka. Ova se floristički veoma bogata zajednica livada košanica razvija na karbonatnim ili neutralnijim tlima dubljih profila.
  3. TRAVNJACI MORAVKE I TRAVE TVRDAČE (Arnico – Nardetum (1930) 1962) dolaze na kiselim i ispranim tlima. Ovi acidofilni travnjaci su izrazito siromašnog florističkog sastava i razmjerno su rijetka travnjačka zajednica u Hrvatskoj. Tipični predstavnik ove zajednice je gorska moravka (Arnica montana), osjetljiva i strogo zaštićena vrsta.
  4. TRAVNJACI KALNIČKE ŠAŠIKE (Seslerietum kalnikensis 1942 predstavljaju endemsku travnjačku zajednicu sjeverne Hrvatske i jednu od rijetkih potpuno prirodnih travnjačkih zajednica. Prisutni su na strmim obroncima i padinama dolomitnih stijena, primjerice na Oštrcu u Samoborskom gorju. Sijeno sa ovakvih travnjaka je slabe nutritivne vrijednosti. Tipični predstavnik ove zajednice je strogo zaštićena kalnička šašika (Sesleria tenuifolia ssp. kalnikensis) koja nema status ugrožene vrste, ali je značajna kao endem južne i jugozapadne Slovenije te zapadne Hrvatske. Globalno ugrožena i strogo zaštićena vrsta, crveni likovac (Daphne cneorum), također raste u ovoj zajednici.

CRET

Veliki značaj za biološku raznolikost Parka imaju i područja vlažnih i zamočvarenih livada te ravnih cretova. Cretovi su biocenoze nastale u vrijeme topljenja ledenjaka te predstavljaju ostatak (relikt) glacijalnog razdoblja. Danas je klima znatno toplija i sušnija te je vrijeme cretova u našim krajevima zapravo prirodno prošlo. Tu dolazi do formiranja treseta uslijed nagomilavanja mrtve organske biljne tvari koja se vrlo sporo razgrađuje u hladnim i anaerobnim uvjetima zadržavanja vode na nepropusnoj podlozi.

Značajan primjer takvog staništa u Parku je bazofilni ravni cret uz potok Jarak (Eriophoro latifolio-Caricetum panicae Horvat ex Trinajstić 2002.). Područje creta se stalno navlažuje podvirnom vodom alkalne reakcije, koja se procjeđuje s okolnih brda i zadržava zbog nepropusne podloge. Ovdje bilježimo 74 biljne vrste, od kojih je 14 strogo zaštićenih, a 15 ih se nalazi na crvenom popisu, među ostalim i dvije kritično globalno ugrožene vrste uskolisna suhoperka (Eriophorum angustifolium) i čaškasta baluška (Tofieldia calyculata). Ovdje je zabilježeno i 6 vrsta orhideja kao i niz vrsta smeđih mahovina tipičnih za bazofilne cretove.

Prisutna je i planinska tustica (Pinguicula alpina), vrsta karakteristična za ovaj tip staništa i rijetka u Hrvatskoj flori. Zanimljiva je kao mesožderna biljka čija je gornja površina listova prekrivena žlijezdama koje luče lijepljivu tvar. Kada kukac sleti na list, zalijepi se, a žlijezde počinju lučiti probavne enzime.

Cret uz potok Jarak predstavlja kritično ugroženo stanište s prisutnošću rijetkog tipa vegetacije te pojedinih ugroženih i zaštićenih biljnih vrsta. Da bi se očuvao potrebna je redovita košnja i pažljivo uklanjanje mrtvog biljnog i drvenastog materijala, a posebno drvenastih sukcesijskih vrsta koje zasjenjuju osjetljive cretne vrste i zaraštavaju cret.

 

FAUNA

Park obiluje životinjskim svijetom. Fauna sisavaca uglavnom je tipična za kontinentalnu Hrvatsku. Od velikih zvijeri prisutni su smeđi medvjed (Ursus arctos), vuk (Canis lupus), divlja mačka (Felis silvestris), a vjerojatno i vidra (Lutra lutra). Malih sisavaca (kukcojeda i glodavaca) zabilježeno je do sada 13 vrsta. Šišmiša je zabilježeno 11, od toga je 9 vrsta na crvenoj listi kao južni potkovnjak (Rhinolophus euryale), mali potkovnjak (Rhinolophus hipposideros), velikouhi šišmiš (Myotis bechsteini) i riđi šišmiš (Myotis emarginatus).

Ptica je do sada zabilježeno 110 vrsta. Na crvenom popisu ih je 35, od kojih status ugrožene vrste ima brezov zviždak (Phylloscopus trochillus). Na nacionalnoj razini značajna je populacija sove jastrebače (Strix uralensis), koja u Parku iznosi 3% ukupne populacije u Hrvatskoj. Otvorena ili poluprirodna staništa travnjaka, voćnjaka i vinograda, dom su brojnim pticama te je do sada zabilježeno 38 vrsta koje djelomično ili potpuno ovise o njima. Vrijedi spomenuti vrstu rusi svračak (Lanius collurio) koji se smatra simbolom tradicijske, ekstenzivne i prirodi prijateljske poljoprivrede, a na području Parka je još uvijek prisutan u velikom broju, iako mu na europskoj razini brojnost ubrzano opada. Među pticama Parka prisutne su i grabljivice, primjerice jastreb kokošar (Accipiter gentilis) te ptice koje obitavaju uz potoke, kao što su vodenkos (Cinclus cinclus) i gorska pastirica (Montacilla cinerea).

 

Rusi svračak (Lanius collurio); autor: Boris Krstinić

 

Vodozemci i gmazovi ovog područja obuhvaćaju većinu vrsta karakterističnih za kontinentalnu Hrvatsku. Izuzetak je crni daždevnjak (Salamandra atra) koji je osim na Žumberku zabilježen još samo u Gorskom kotaru i na Učkoj. Zanimljiv je po svojoj biologiji, jer za razliku od većine daždevnjaka ne treba vodu da bi završio životni ciklus već je potpuno terestrička ovoviviparna vrsta. Mladi se prvo razvijaju u jajetu koje ne napušta tijelo ženke. Po izlasku iz jajeta razvoj se još neko vrijeme nastavlja u majčinoj utrobi, a trudnoća završava nakon dvije do tri godine, porodom najčešće dva živa mladunca.

Vodozemaca je zabilježeno 11 vrsta, a npr. gatalinka (Hyla arborea) nalazi se na crvenom popisu te ima status gotovo ugrožene vrste.

Gmazova je na području Parka do sada zabilježeno 12 vrsta. Od zmija poskok (Vipera ammodytes), riđovka (Vipera berus), bjelouška (Natrix natrix), bjelica (Elaphe longissima), smukulja (Coronella austriaca) te ribarica (Natrix tessellata) – strogo zaštićena vrsta koja se nalazi i na crvenom popisu. Od guštera su zabilježeni zidna gušterica (Podarcis muralis), zatim sljepić (Anguis fragilis), zelembać (Lacerta viridis), livadna gušterica (Lacerta agilis) i živorodna gušterica (Lacerta vivipara). Od kornjača je prisutna barska kornjača (Emys orbicularis).

Riba je do sada zabilježeno 32 vrste. Najbrojnija porodica je Cyprinidae zastupljena s 20 vrsta. Zabilježene su i neke strane vrste: babuška (Carassius gibelio), sunčanica (Lepomis gibbous), riječni glavočić (Neogobius fluviatilis) i bezribica (Pseudorasbora parva). Iako je tek mali dio toka Kupe unutar granica Parka, predstavlja ihtiološki važno područje jer je Kupa najbrojnija vrstama a ujedno i najveći vodotok u Parku. Upravo u dijelu rijeke unutar granice Parka pronađena je vrsta velika pliska (Alburnus sarmaticus) uvrštena u Crvenu knjigu slatkovodnih riba Hrvatske kao globalno osjetljiva vrsta. Još jedna bitna vrsta je mali vretenac (Zingel streber) također na crvenom popisu kao osjetljiva vrsta. Na potoku Bregana zabilježen je blistavec (Telestes souffia). Iako je taj lokalitet neposredno izvan granica samoga Parka jedino je nalazište ove osjetljive vrste u cijeloj Hrvatskoj i time se klasificira kao jedno od ihtiološki vrlo važnih područja. (Sučić & Jelić, 2011)

Nikako se ne smiju izostaviti i brojni beskralješnjaci koji uvelike pridonose biološkoj raznolikosti ovoga kraja. Mnogi od njih su ugroženi i nedovoljno istraženi. Do sada je za područje Parka zabilježeno 28 vrsta vretenaca (Odonata), 40 vrsta ravnokrilaca (Orthoptera), 48 vrsta tulara (Trichoptera) te preko 70 vrsta danjih leptira (Rhopalocera). Neke vrste kukaca ugrožene su i zakonom zaštićene, a među njima svakako treba istaknuti gorskog plavca (Phengaris alcon rebeli). Od deseteronožnih rakova u Parku je prisutan strogo zaštićeni rak kamenjar (Austropotamobius torrentium).

Alpinska strizibuba (Rosalia alpina); autor: Katarina Husnjak Malovec

 

Veliki doprinos bogatstvu beskralješnjaka daje i izvanredno bogata i raznovrsna spiljska fauna. Nedavnim istraživanjima krškog podzemlja zabilježene su razne vrste spiljskih kornjaša, puževa, paukova, rakova i drugih skupina. Opisane su čak i nove vrste za znanost, te brojne endemske i reliktne vrste. Do sada je za Žumberak utvrđeno čak 16 endema. Neki od brojnih zanimljivih organizama podzemlja su npr. strogo zaštićeni tankovrati podzemljar (Leptodirus hochenwartii). Zatim žumberački žmurac (Machaerites curvistylus) koji je po prvi put zabilježen u jednoj spilji na Žumberku i koji živi samo u četiri podzemna lokaliteta u Parku i nigdje drugdje na svijetu. Žumberačka kuglašica (Monolistra rakovitzai pseudoberica) vodeni je račić koji osim u jednoj spilji na hrvatskoj strani Žumberka dolazi još samo na nekoliko lokaliteta na slovenskoj strani u Gorjancima.

U najdubljim dijelovima spilja temperatura se uglavnom ne mijenja i ovisi o srednjoj godišnjoj temperaturi, koja na ovom području iznosi oko 10 oC. Svijet spilja nema mnogo doticaja sa vanjskim svijetom i količina organske tvari je ograničena. Stoga je ovaj ekosustav izuzetno osjetljiv na promjene, posebno one koje uzrokuje čovjek.

GLJIVE I LIŠAJEVI

Osim bogate flore i faune, biološkoj raznolikosti pridonosi i čitav niz vrsta gljiva i lišajeva. Na području Parka je do sada ukupno zabilježeno 377 vrsta gljiva. Njihova su staništa šume i travnjaci. Relativno suhi travnjaci s neintenzivnom, ali redovitom košnjom ili ispašom, niskom dobavljivošću dušika i fosfora (negnojeni) te stabilnim režimom gospodarenja (tijekom nekoliko desetljeća, a nerijetko i stoljeća) imaju svoju specifičnu vrstama bogatu mikocenozu. Oni su stanište brojnih vrsta iz rodova Hygrocybe, Camarophyllopsis, Entoloma, Dermoloma te iz porodica Geoglossaceae i Clavariaceae. Na području Parka zabilježena je sivosmeđa puževica (Hygrophorus camarophyllus) koja se nalazi na Crvenom popisu gljiva Hrvatske u kategoriji globalno ugrožene vrste.

Obzirom na raznolikost staništa i veličinu površine Parka, kao i na činjenicu da istraživanje gljiva uvjetuje pronalazak kratkotrajnih plodišta koja se pojavljuju samo u određeno doba godine, a njihovo pojavljivanje može u pojedinim sezonama potpuno izostati, zaključujemo da poznajemo tek manji dio ukupnog broja gljiva na ovom području. (Tkalčec, Mešić, & Matočec, 2002).

Lišajeva je do sada na području Parka prirode zabilježeno 79 vrsta, od kojih se tri nalaze na Crvenom popisu lišaja Hrvatske. To su osjetljiva vrsta Bryoria fuscescens, ugrožena vrsta Lobaria pulmonaria te osjetljivi rod Usnea. Lokaliteti izuzetno bogati lišajnim vrstama su bukova prašuma u predjelu Kuta, šire područje Budinjaka, Sveta Gera te svi stari travnjački voćnjaci. (Partl, 2008.)

 

SUKCESIJA

Šumska sukcesija danas ugrožava brojna poluprirodna staništa na području Parka, koja međutim značajno doprinose biološkoj i krajobraznoj raznolikosti područja te je njihovo očuvanje prioritet upravljanja Parkom. Sukcesija je prirodan proces promjene u sastavu i strukturi ekoloških zajednica. Započinje sa relativno malo pionirskih biljnih i životinjskih vrsta koje postepeno osvajaju zapušteno područje, razvija se uz povećanje složenosti uvjeta i broja vrsta, sve dok se konačno ne oblikuje stabilna i samoodrživa klimatogena zajednica. Za Hrvatsku je to šuma, koja bi bez ljudskog djelovanja prekrivala gotovo cijelu površinu zemlje.

Kada se kolonizira podloga na kojoj prije nije postojao biljni pokrov govorimo o primarnoj sukcesiji, a kada se kolonizira tlo na kojem je prije postojao biljni pokrov govorimo o sekundarnoj sukcesiji. Stoga su poluprirodni travnjaci nastali krčenjem šuma u Parku ugroženi sekundarnom sukcesijom. Stoljećima su aktivnosti ispaše stoke i redovne košnje onemogućavale povratak šume i omogućavale održanje travnjačkih površina. No danas se, zbog iseljavanja stanovništva, zarastanje šumom progresivno nastavlja. Otvorene površine s velikom količinom Sunčeve svjetlosti najprije naseljavaju vrste koje proizvode velike količine sjemena. One se šire vjetrom i brzo osvajaju velike otvorene prostore. Te pionirske biljke su obično brzorastuće, a koje će se vrste naseliti ovisit će o njihovoj prisutnosti i sposobnosti klijanja u povoljnim ekološkim uvjetima. Neke od drvenastih pionirskih vrsta u Parku su trepetljika (Populus tremula) i breza (Betula pendula), koja u najpogodnijim uvjetima može za 30 godina dosegnuti visinu od oko 25 metara. Jednom kada pionirskim vrstama izrastu krošnje, stvaraju se uvjeti zasjenjenosti kada do tla više ne dolazi dovoljno svjetlosti za razvoj mladica te na scenu stupaju vrste koje su tolerantne na sjenu. One postepeno zamjenjuju pionirske vrste i time se sastav zajednice sve više mijenja. Promjene se nastavljaju dok se ne uspostavi klimaksna ravnotežna zajednica.

Sekundarna sukcesija u Parku je također prijetnja opstanku cretova i lokvi. Stvorene ljudskom rukom i održavane gaženjem stoke, lokve danas nestaju jednako kao i travnjaci. Odumrli ostaci biljnog i životinjskog materijala sliježu se na dnu stvarajući organogeni mulj i treset, koji tijekom vremena sve više smanjuje dubinu vode. Budući da se obalna i vodena vegetacija raščlanjuje prema dubini, dolazi do centripetalnog pomicanja pojedinih biljnih zajednica sve dok voda potpuno ne nestane. S nestankom vode nestaju vodozemci i beskralješnjaci čiji ličinački stadiji nemaju više uvjete za razvoj. Isto se odnosi na gmazove, ptice i druge vrste koje se tim vodenim organizmima hrane.

Iako potpuno prirodan proces, sekundarna sukcesija vodi do smanjivanja biološke i krajobrazne raznolikosti. Stoga je ova ugrožena staništa potrebno očuvati i održavati redovnom košnjom i čišćenjem.

 

LOKVE

Do sada su u Parku zabilježene 164 lokve i 20 krških spilja s vodom. Većinu lokvi na području Parka stvorili su ljudi, a služile su im uglavnom za napajanje stoke. S vremenom su se tu naselile uz vodu vezane biljne i životinjske vrste te su tako lokve postale važne sastavnice biološke raznolikosti. Vrste koje ih nastanjuju prilagođene su na promjene razine vode, temperature i količine kisika. Raznolikost flore i faune ovisi o vrsti i veličini izvora, dubini vode, geološkoj i pedološkoj podlozi, okolnim staništima i specifičnostima pojedinog lokaliteta.

Fauna izvora i lokvi je raznolika: 50% svih vrsta vodozemaca i 25% svih vrsta vretenaca Hrvatske obitava u lokvama Parka. Među zabilježenom faunom razlikuju se vrste koje čitav svoj život provode isključivo u vodi, one koje kao odrasle žive na kopnu, ali im je voda neophodna za razvoj ličinačkih stadija te one koje se na vodu dolaze hraniti i pojiti. Posljednjoj skupini pripadaju divlje svinje (Sus scrofa) i druga divljač te gmazovi od kojih su uz izvore i lokve Parka zabilježeni sljepić (Anguis fragilis), bjelouška (Natrix natrix) i ribarica (Natrix tesselata).

Od 11 vrsta vodozemaca prisutnih u Parku do sada ih je u izvorima i lokvama potvrđeno 9 vrsta. Planinski vodenjak (Ichthyosaura alpestris), obična krastača (Bufo bufo), mali vodenjak (Lissotriton vulgaris), pjegavi daždevnjak (Salamandra salamandra) te strogo zaštićeni žuti mukač (Bombina variegata) i gatalinka (Hyla arborea) samo su neki od njih. Njima su lokve važne za odlaganje jaja i ličinki, no blizina vode je ključna i za odrasle jedinke, koje osim plućima dišu i vlažnom, sluzavom kožom izrazito osjetljivom na gubitak vode. Većina vodozemaca zadovoljava dakle svoje životne potrebe za hranom, zaštitom i reprodukcijom na relativno malom i ograničenom prostoru uz vodeno tijelo. Odrasle jedinke migriraju na relativno male udaljenosti: daždevnjaci do 500 metara, gatalinka samo nekoliko metara, a smeđa krastača 2-3 kilometra. Dosadašnjim istraživanjima u izvorima i lokvama nije zabilježena niti jedna vrsta ribe, što je poželjno obzirom da su sve naseljene vodozemcima kojima su ribe neposredni predatori.

Brojni beskralježnjaci žive u sedimentu i mulju izvora i lokvi, ali također i u stupcu vode. Grabežljive ličinke vretenaca (Odonata) provode dobar dio životnog vijeka u vodi, dok odrasle lijepo obojene jedinke također provode život u blizini vode gdje pronalaze hranu. Do sada je na ovim staništima u Parku zabilježeno 10 vrsta vretenaca, 6 porodica iz reda kornjaša (Coleoptera) te jedan rod, vodene stjenice, iz reda raznokrilaca (Heteroptera). Pripadnici svih šest porodica zabilježeni su u odraslom stadiju i predstavljaju uobičajenu faunu kornjaša u stajaćim vodama. Nađeni su i ličinački stadiji pripadnika vrste Dytiscidae.

Među mekušcima je utvrđeno ukupno 9 svojti, od čega 3 školjkaša i 6 puževa. Malakofauna izvora je, u usporedbi s lokvama, znatno raznolikija. Iako lokve nisu bogate vrstama mekušaca, treba istaknuti veliku gustoću njihovih populacija. To se posebno odnosi na školjkaša Musculium lacustre s više od 1000 jedinki na m2 površine. Jedina vrsta puževa pronađena u lokvama i izvorima Parka je puž Radix labiata. Najčešća vrsta školjkaša u lokvama je Musculium lacustre, dok su u izvorima najčeši puž Graziana lacheineri lacheineri i školjkaš Pisidium personatum. Od beskralješnjaka su zabilježeni i rakušci (Amphipoda), a od protista perifitonske i bentoske alge iz skupine Bacillariophyceae (Diatomeae). Raznolikost dijatomeja je nešto slabija u lokvama no u izvorima.

Pored faune, uz izvore i lokve susrećemo vodenu floru. U izvorima biljke rastu samo do dubine koja je dovoljno osvijetljena, dok se u lokvama od ruba prema sredini mogu razlikovati tri skupine od kojih su najraznovrsnije močvarne biljke. One imaju jaki korijenski sustav te dobro podnose duža razdoblja bez vode. Toj skupini pripadaju i biljke plitkih voda koje su dobro prilagođene na promjene razine vode. Druga skupina su plutajuće biljke, koje hranjive tvari dobivaju uglavnom iznad površine vode gdje cvatu i stvaraju plod. Listovi im plutaju na površini, a korijenje ili slobodno lebdi u vodi ili je zakorijenjeno za dno. Treća skupina podvodnih biljaka hranjive tvari dobivaju iz vode ili supstrata te mogu biti učvršćene u tlu, ali i slobodno lebdjeti.

Vegetacija stvara brojne ekološke niše, važne za opstanak mnogih životinjskih vrsta, kojima je osigurana hrana, sklonište od predatora i podloga za polaganje jaja. Od tipično vodenih biljaka u lokvama su među ostalima zabilježeni žabočun (Alisma plantago-aquatica), širokolisni rogoz (Typha latifolia), lepršavi sit (Juncus effusus), metličasti sit (Juncus inflexsus), pirevina (Glyceria plicata), žabovlatka (Callitriche palustris), jezernica (Eleocharis palustris), močvarna brodika (Galium palustre) i mrijesnjak (Potamogeton lucens).

Danas lokve sve više propadaju, bivaju zatrpane i napuštene nakon čega ulaze u prirodni proces sukcesije. Pune se sedimentom i postepeno ih zarasta okolna vegetacija. Da bi se ova staništa i njihov živi svijet sačuvali potrebno ih je redovno čistiti i održavati. (Šoštarić, Inventarizacija flore i faune vodenih tijela na području Parka prirode “Žumberak – Samoborsko gorje”, 2011.)

 

PLAVAC

Gorski plavac Phengarisalcon rebeli[1] (sinonim Maculinea rebeli), danji leptir iz porodice plavaca (Lycaenidae), jedna je od najugroženijih vrsta leptira u Europi (IUCN kategorija VU- osjetljiva vrsta). U Hrvatskoj je strogo zaštićen.

Kao i druge vrste roda Phengaris ima vrlo složen i zanimljiv životni ciklus. Započinje odraslim jedinkama koje se između drugog tjedna u lipnju i trećeg tjedna u srpnju mogu vidjeti u letu. U tom razdoblju traže partnera za razmnožavanje i imaju samo jedno leglo godišnje. Nakon parenja ženka polaže jaja gotovo isključivo na biljku križnu sirištaru (Gentiana cruciata) i to na cvjetne pupove i gornje listove. Vrlo će rijetko položiti jaja na neke druge sirištare kao što su šumska sirištara (Gentiana asclepiadea) i žuta sirištara (Gentiana lutea). Iz jaja se nakon otprilike tri tjedna izliježu ličinke koje se hrane biljkom. Ako bi se našle na bilo kojoj drugoj vrsti osim sirištare, uginule bi. Nakon trećeg presvlačenja padaju na tlo i čekaju da ih otkrije mrav. One naime kemijskom mimikrijom oponašaju miris mravljih ličinki točno određene vrste roda Myrmica. Ako ih mravi upravo te vrste nađu, odnijet će ih u mravinjak i hraniti ne sluteći da hrane parazita. Ličinke gorskog plavca mrave ne traže aktivno, nego čekaju da budu pronađene. Hoće li će se to dogoditi ovisi o udaljenosti od mravinjaka. Mravi roda Myrmica udaljavaju se od mravinjaka do otprilike 2 metra i ako je ličinka izvan te udaljenosti neće biti pronađena te će uginuti. Bilo koja druga vrsta mrava istoga roda lako će otkriti „prevaru“ i ubiti plavčevu ličinku. Ako ona ipak uspješno dospije u pravi mravinjak, razvijat će se 10 do 11 mjeseci, ponekad do 23 mjeseca. Nakon toga će se zakukuljiti, te će prvo iz kukuljice, a potom i iz mravinjaka izaći odrasli leptir koji je spreman započeti novi životni ciklus.

Vrlo je zanimljivo da ličinka i kukuljica gorskog plavca osim kemijske mimikrije, koja je presudna za dobivanje i održavanje statusa prihvaćenosti unutar mravlje društvene zajednice, koristi i zvučnu mimikriju. Sposobne su ispuštati zvukove koji, osobito kod kukuljice, nalikuju na one koje proizvodi kraljica mravinjaka. Ispuštanjem tih zvukova uspinju se u mravljoj društvenoj hijerarhiji do najviših položaja. To znači da će prilikom hranjenja mravi preferirati parazitsku ličinku nad vlastitima, odnosno da će u slučaju opasnosti za mravinjak prioritet pri spašavanju dati parazitskoj ličinci nad pravom kraljicom.

Unatoč svim prilagodbama život u mravinjaku nije bez opasnosti. Ličinke gorskog plavca su naime domadari osama najeznicama (Ichneumon spp.). U kasno ljeto osa ulazi u mravinjake plavčeva domadara i polaže svoja jaja unutar leptirove ličinke. Iz tih jaja izliježu se ličinke ose koje će iznutra pomalo izjedati svog domadara, ali bez da mu oštećuje najvažnije organe, tako da on živi sve dok ličinka ne završi svoj razvoj, a nakon toga neizbježno ugiba.

Gorski plavac preferira suhe travnjake, gdje raste njegova biljka hraniteljica. Promjena u načinu njihova održavanja može biti pogubna za opstanak ove vrste. Plavac će moći završiti još jedan životni ciklus i osigurati opstanak svoje vrste samo ako ga u ljeto, kad kao odrasla jedinka napusti mravinjak, dočeka njegov travnjak.

 

NATURA 2000 PODRUČJE

Natura 2000 je ekološka mreža na području EU, a sastavljena je od područja važnih za očuvanje ugroženih vrsta i stanišnih tipova. Cilj je očuvanje ili ponovno uspostavljanje povoljnog stanja za više od 1000 ugroženih i rijetkih vrsta te oko 230 prirodnih i poluprirodnih stanišnih tipova. Do sada je ekološkom mrežom obuhvaćeno oko 30 000 područja, koja čine gotovo 20% teritorija EU, što je čini najvećim sustavom očuvanih područja u svijetu.

Natura 2000 se temelji na EU direktivama, područja mreže se biraju prema znanstvenim kriterijima, a pri upravljanju se u obzir uzimaju interesi i dobrobit lokalnih ljudi.

Ekološka mreža u RH je proglašena Uredbom o ekološkoj mreži (NN 124/13), a obuhvaća 36,67% kopnenog teritorija i 16,39% obalnog mora. Sastoji se od 571 područja očuvanja vrsta i stanišnih tipova (POVS), 171 točkastih lokaliteta očuvanja vrsta i stanišnih tipova (najvećim dijelom spiljski objekti) (POVS) te 38 područja značajnih za očuvanje ptica (POP).

Područje Parka prirode HR2000586 Žumberak – Samoborsko gorje predstavlja jedno od područja ekološke mreže Natura 2000 u RH. U donjem su popisu navedene pripadajuće ciljne vrste i stanišni tipovi

Narodni naziv ciljne vrste Znanstveni naziv ciljne vrste
peš Cottus gobio
potočna mrena Barbus balcanicus
močvarna riđa Euphydryas aurinia
jelenak Lucanus cervus
velika četveropjega cvilidreta Morimus funereus
potočni rak Austropotamobius torrentium
veliki vodenjak Triturus carnifex
žuti mukač Bombina variegata
južni potkovnjak Rhinolophus euryale
veliki potkovnjak Rhinolophus ferumequinum
mali potkovnjak Rhinolophus hipposideros
velikouhi šišmiš Myotis bechsteinii
veliki šišmiš Myotis myotis
vidra Lutra lutra
tankovrati podzemljar Leptodirus hochenwartii
Grundov šumski bijelac Leptidea morsei
gorski potočar Cordulegaster heros
jadranska kozonoška Himantoglossum adriaticum
  Mannia triandra
mirišljavi samotar Osmoderma eremita
mala svibanjska riđa Euphydryas maturna
danja medonjica Euplagia quadripunctaria
  Cucujus cinnaberinus

 

Tip staništa Znanstveni naziv i pobliže određenje ciljnog staništa Šifra staništa
Europske suhe vrištine 4030
Suhi kontinentalni travnjaci Festuco-Brometali (*važni lokaliteti za kaćune) 6210*
Travnjaci tvrdače Nardus (bogati vrstama) 6230*
Hidrofilni rubovi visokih zeleni uz rijeke i šume Convolvulion sepii, Filipendulion, Senecion fluviatilis 6430

 

Brdske košanice 6520
Bukove šume Luzulo-Fagetum 9110
Panonsko-balkanske šume kitnjaka i sladuna 91M0

 

Ilirske hrastovo-grabove šume Erythronio-Carpinion 91L0
Ilirske bukove šume Aremonio-Fagion 91K0
Bazofilni cretovi 7230
Spilje i jame zatvorene za javnost 8310
Izvori uz koje se taloži sedra Cratoneurion (točkaste ili vrpčaste formacije na kojima dominiraju mahovine iz sveze Cratoneurion commutati) 7220*
Nizinske košanice Alopecurus pratensis, Sanguisorba officinalis 6510

 

Šume pitomog kestena Castanea sativa 9260

 

[1] Rod Phengaris s pet vrsta prisutnih u Europi pripada najugroženijim i najrjeđim životinjskim skupinama Europe te se svih pet vrsta nalazi na IUCN-ovom popisu ugroženih životinja, kao i na europskoj crvenoj listi ugroženih danjih leptira.

Skip to content